Saturday, January 13, 2018

Ite ad Ioseph

Sjećam se neke “naučne emisije” u kojoj nekakav arheolog, ozaren sav kao da je izašao iz vitlejemske pećine, objašnjavao kako Josif, kao pobožni Jevrejin, nikako nije mogao prisustvovati Hristovom rođenju, jer je po Starom Zavjetu žena tad “nečista” i on bi se, sve i da je bio najdivniji i najljubavniji čovjek nasvijet, iz bogobojažljivosti i pobožnosti skrajnuo. (“Ha, kako sam ga rekao ovim glupim hrišćanima!”) Josifovo prisustvo u crkvenom pamćenju, ćutljivo, nedefinisano, postrance, bilo je i samim Hrišćanima izvor neke mukle nelagode i zbunjenosti. Njegovo djevstovanje i tišina bili su izvor stida i ruganja u njegove patrijarhalne duhovne unučadi (“rogonja, hehe”), kao što su djevstvovanje i tišina njegove žene bili izvor naopakih fascinacija ženske potčinjenosti među tolikim njihovim duhovnim potomstvom. On je zapravo tek u barokno vrijeme dobio malo prominentnije mjesto u crkvenom sjećanju, kad ga je Rimska crkva počela koristit da njegovim primjerom pacifikuje patrijarhalne porodične odnose, i onda opet u XIX vijeku da pacifikuje radništvo proglašavajući ga radničkom slavom. Sami pravoslavci jedva su spremni da priznaju da su on i Marija i Dijete sačinjavali ikakvu porodicu. Njega ne zazivaju čak ni oni grozobni branitelji “porodičnih vrijednosti” i patrijarhalnog porodičnog nasilja, osjećajući valjda negdje u sebi da bi se oni prvi, da su im bili savremenici i susjedi, sprdali takvoj “netradicionalnoj familiji” i podrugljivo Isusa zvali “Sin Marijin”. Josif je toliko blag u svom tihom prisustvu i ćutnji da pred njim ni ne vidimo, kao ni gornji arheolog, paradoks i puno značenje tog prisustva, i paradoks i radikalnost jevanđelske vjere. Sva teologija Novog Zavjeta, sve otkrovenje Božića i Stradanja i Vaskrsenja, sva božanstvena teologija kasnijih otaca, čudesno su izrečeni u tome što, kontra Zakona, taj pobožni i revni Jevrejin staje uz svoju ženu u trenutku porođaja i ćuti. (Apostol Petar, tridesetak godina potom, svađaće se sa samim Gospodom Bogom kad mu ovaj bude dozvolio da izađe iz okvira Zakona i jede nekošer hranu, govoreći mu time da i neznabošci mogu da se krštavaju u Hristu.) Prvi slušaoci jevanđelja mora da su do srži bili potrešeni ovim Josifovim nijemim svjedočanstvom. Jer ako je Isusovo rođenje bilo čisto i sveto, svako je ljudsko rođenje čisto i sveto; ako je Bog postao čovjek, sve je stvorenje svetinja. I kao što sveštenik ide s ove i one strane pregrade, i kao David pjevajući i plešući oko Zavjetnog Kovčega, Josif, poput patrijarhalnog oca koji se do suza zaboravi od sreće što mu se rodio sin, ide kroz slamu i zvjeri vitlejemske pećine od Djeteta i Marije do neočekivanih gostiju koji pristižu na čestitku. Nije bilo puške da se puca, ali je sva ledna noć pucala od pjesme anđela i pastira. 

(Slika je italijanskog slikara Giovannija Gasparra i zove se “Djevstveno srce Josifovo”.)




Thursday, December 7, 2017

Iz Solomunove Pjesme nad pjesmama

Moy je dragy
Kao ona jedna
Dobra između
Deset baš
Sramotno loših
Pjesama na
Pjesničkoj večeri

I kao,
Između objavljenih
Zbirki poezije
Autorski potpisanih,
Opskurni tužni blog
Koji se šalje u inbox
Kao gole slike

Saturday, November 18, 2017

Himna za Elsu Krug, ravensbrüčku mučenicu




Nek se pomene i upamti
I božesvjati i pamjati
Elsa Krug i njena muka
Sred logora Ravensbrücka
Kamo dospije osuđena
Rukom nekog činovnika
Koji udrije “nedruštvena”
Štambiljem na njen obrazac
Jer je bila kurva žena
A takav joj neki prasac
Sudija i industrijalac
Bankar i intelektualac
Podmetahu podgojena
Dupeta da im ih pljasa
(Svirali su Bacha mali
Svojoj majci persirali
Sa molitvom zaspijevali)
I takav ju neki prasac
Sred logora Ravensbrücka
S Boss šinjelom preko struka
Jer je bila lijepa žena
Otresita nedruštvena
Metnu da je kapo od štraca
Od kužine i lonaca
Te je od neštedrog splaka
Što davahu štedro krala
I metala u nj od kvasca
Što umnoži hljeb i ribu
I drugima doturala
Ka Gospod u Vitsaidu
Dok je nije neki prasac
Potkazao nadređen’ma
Jer je bila štedra žena
Neštedljiva nedruštvena
Te je odveše tucat krše
Međ drúge joj gole mrše
U pustinju na rabotu
Ka Gospoda na Golgotu
Da konačno duh joj skrše
Tu joj kapo Ravensbrücka
S Boss šinjelom preko struka
(Svirali su Bacha mali
Svojoj majci persirali
Sa molitvom zaspijevali)
Jer je bila silna žena
Ponosita nedruštvena
Naredi da nasmrt bije
Neke drúge sa robije
Ka na dupeta ćatinska
Ruku da digne na Hrista
Al’ gle kurve nedruštvene
Bolesne i nepoštene
Reče Ne ko Da Marija
Ko moren od posta ljuta
Isus Đavlu “Idi od mene”
Te joj ruka još štedrija
No joj bedra nestegnuta
Ne htje udrijet na Hrista
Ka dupeta onda ćatinska
No umrije Hristu luda
Sveta đe je bila bludna

Elso Krug iz Ravensbrücka
Tamo gdje si sa dva druga
Maksimil’janom i Editom
Međ nebeskom svetom svitom
Rastri svoje ruke štedre
Ka na Krst one što jedre
Moli našeg Kapetana
Što nas vodi sa pet rana
Da mu nije mrsko uzet
Ovu pjesmu i ove suze
Od nas tvojih kurvi drúga
Elso Krug iz Ravensbrücka

Thursday, November 2, 2017

All Souls’ Night

Characters:
The Devil, dressed up as God
Goetz Kubitschek, dressed up as Luther, but somewhat reluctant
The Church Triumphant, in the guise of a festive multitude

Where is my Legion went berserk
Among the trees of Teutoburg?
My Liege, the Legion last was seen
In the country of the Gadarenes.

In Todtnauberg I’ll have me built
A ziggurat or pyramid
Of Thought which breeds divisïons—
My Liege—where walk about my sons

My pennon ’neath in fiery ring,
And th’ sons o’ th’ Whore in furnace fling—
My Liege—as I walk unperturbed
The Holzweg about Todtnauberg.

How many legions, Luther, hath
See Edith enter into gas
The Whore in Babylon which sits?
Hear Maximillian from the pit

And how many a divisïon?
The Whore of Babylon hath none
And what’s that din mine ear doth jar?
My Liege, the lights and song afar

My Liege, the dead the border cross,
We cannot hold (*the sign o’ th’ Cross*)
*And as a lustrous whore and perk
Lights up, one yule tree, Todtnauberg*

Tuesday, October 31, 2017

Svi smo mi Herta Müller

H.M. govorila je na nekakvoj tribini u BG gdje je moralne lekcije od nje primao njen sagovornik, 88-ogodišnji književnik Ivan Ivanji, bivši zatvorenik Auschwitza i Buchenwalda

Svi smo mi Herta Müller
(Treba malo vilica da mülja
Da se naglasi taj umlaut)
Otac nam je SS Haupt-
Nešto-nešto-führer
(I mada smo njegova cüra
Mi nismo on!)
Govorimo na mikrofon
Na tribini, dok nam glava tetüra
I oči gledaju zanijeto udalj
(A mi kao bukva vita
Tanana i nesavita)
Držimo moralno slovo kao malj
Logorašu preživjevšem Buchenwald
Kako totalitarizam ubija
I kako su Tito i Slobo i Jugoslavija
Isto što i Drittes Reich
I isto što i Ustašija
I kako Bomben machen frei
I promiče nam ironija
Od gledanja sveudilj
I postajemo avet i avetinja
Od aveti i uobrazilja
I naše slovo—čekić
Kao ružan vic
Po sred glave ubija
(A mi kao bukva vita
Tanana i nesavita)
Ćerku vavodeštago v Auschwitz

Thursday, October 19, 2017

Protivvazdušna ljubav

Bili smo SR Jugoslavija
Nosili metu na srce i igrali Stealthu
U krilo i zaboravljali ko je CG ko Srbija
A ti mi raspisuješ referendum

Saturday, October 7, 2017

Za gospodina vola iz vitlejemske štale

Spremio je jamice za lisice i gnijezda
Za ptice nebeske, i sunce da ogrije
I dobre i opake, i utrobu da se skrije
Život dok padahu komete ispod zvijezda,

Dizao planine iz praska zrna gorušičina
I milovao stabla drhtava, i rastresko 
Šljokice vaseljenom kao dijete kad se igra pijeskom,
U duge, modre milijarde godina.

I onda u jedno modro jutro ugledao
Svoj grad i u magličastom sjaju svoj Dom:
Biće mu grublji no Tir i Sidon i Sodom,
Ma je drhtao kao koka nad djecom svojom, i plakao.

Čak mu i smokva ploda odreče;
Na njegovo drvo slijetaće lešinari;
Iz brada sveštenika pljuštaće pljuvačke i šamari;
Ali evo silazi u grad sred slave magareće.

Sebi nije spremio ni gdje glave da skrajne;
Ponio je odavde milost jedne kurve, i sred ruga
Žalost svoje majke i lopova druga,
I topli dah jednog vola iz štale promajne.

Sunday, October 1, 2017

She Knew, Philipp Melanchthon, God Not Dash You


Luther’s Goebbels Philipp Melanchthon, who daily and furiously read the Bible and was an eminent Greek scholar of his age, failed nevertheless to see the most obvious Biblical pun the Evangelist made when he had Our Lord call His Mother Woman. The pun would have brought to any contemporary halfwit the Woman of the Genesis to mind, but not to this great learned Bible-obsessed heresiarch: he thought the good Lord was treating His Mother as Luther treated him or as he might have reprimanded his old handmaiden for touching his Greek books. And indeed, it seemed to Philipp, She stood in need of correction, for She had gone rather too far with Her behaviour in Cana, and was negligent in loosing Her Boy, and there were other things too. It was very unlikely She, with all Her temple-going and empty rituals and rather shameless singing, had a sound grasp of what the whole thing of Hers with God was about, not having had it explained to Her Biblically by Luther and Melanchthon. Even then She would most probably no more have understood it than his handmaiden his Greek books, being Woman and all. But at least (the final correction of His incubator by Her Son!) He had Her wait for 1500 years body and soul in Heaven until Melanchthon with his Bible mansplained it all to Her, what He Himself could not have had Her know on earth.--It is truly remarkable how these men could hope in the unconditional mercy and grace of a god who was not the son of the Full of Grace. Ipsa conteret, Philippe.

On the Feast of the Nativity of Our Lady

She knew to bear him meant his death,
And hers, by law he set in stone;
Yet to his baffled mess’ger come
On strangest am’rous quest said Yes,

As, fearless of the stones that blast
Some girl her age of trembling loins
With love which Three in One conjoins
In sin falls that the joy might last.

And she’d know if sin were in her
That she in singing of the Fiat
Unto that first the end supplieth,
And purpose doth to all infer,

But his great priests devoiced and hushed,
’Twas babes’ mouths sang perfected praise
And danced a barr’n wom’n’s and a maid’s
Wombs with joy that fore’er shall last.

She knows and God knows what she heard,
And in what childish unheard tongue,
Moving old beards and pillars ’mong
Through hanging darkness undeterred,

What sang he ’round her at long last,
As grandsire drunk o’er grandson raves,
When she, the New Ark, in a babe’s
Form filled his house’s empty vast.

And no less knew she when her Boy
She thither brought no less a girl
To buy him Dove-borne with turtle-
doves, and heard of sword in her joy.

And knew when first they him unfurled
To cut him, in his blooded noise
That all men cried and did rejoice
That Man is come into the world.

And likewise when twelve years have passed,
When from the Temple homeward trailed
The merry Naz’reth’s car’van tailed
By noisy beasts and boys and Christ;

He slipped back, in their joy unglanced;
She, dashing under Temple’s roofs,
Finding him bleeting mid the wolves,
Rejoiced, knowing the joy shan't last.

In Can’ he slipped his hand held fast
In trailing dance, when saw her face
Pleading with joy the Full of Grace
For more wine that the joy might last:

He Woman saw, heard Snake in grass,
Sensed Cain and Abrah’m’s hand o’erhead,
Felt his own stone-made marriage bed,
And prayed (as after) th’ cup to pass.

She took the cup that shall not pass,
And raised it e’en before God durst,
And joyful trod the Snake accursed,
So that fore’er the joy might last.

Envoi
My Mother, passing heaven’s girth,
What God were he if not your boy,
And what hell is more than your joy:

None but Snake was bruised in your birth.

Friday, August 25, 2017

Oko za oko

(Y ovdje služi da se najednom pišu muški i ženski oblici pridjeva i participa.)

Pođi pred onu Njegovu ikonu
Gdje mu je oko nabubrilo
I gdje nosi knjižurinu
Kao đak torbetinu tešku
I reci Mu da Ga ne voliš
I da si ljuty na Njega
(Ako već ne može drukče
I ako si depresivny
I nešto se nijemo trga u tebi)
Što nije bio tu kad su ti
Radili zle stvari i kad si im
Uzvratily na nekom manjem
Koji tad nije bio ništa kriv
Kao ni ti onda
I što dopušta sve zlo u svijetu
Koje te boli sad iznutra
Reci Mu da ne vjeruješ
Ni u Njega niti u bilo što
I da ti je religija glupost
Jer to zvuči kao kad ti prodaju
Nešto za usisavanje kuće
Ili neki skupi komplet šerpi i escajg
I kako može sve to da bude
Istina kad su popovi
Lopovi i pedofili
I sva ta crkva i sve to
Kad ti je odvratno i mračno
I smrdi ti tamjan i svijeće
I kad ti se misli ne sabiraju
(Nego zuje i roje se i peckaju te)
Ni u kakav smisao uopšte
I da te je blam što si uopšte
Poslušaly moj savjet
I što govoriš sa Njim
Kao da si budala ili licemjer
(„Viđi ti to Nj, brate“)
Kao oni što idu u crkvu
Sve Mu reci što ti je na srcu
Budi i pizmavy i sitničavy
Kao ljudi kad misle da su iskreni
Istresi sve argumente
Zašto je nemoguće da postoji
I zašto je manijak i zločinac
Ako postoji i reci
Da ne možeš više
Plači i vrišti i svađaj se
Steži pesnicu i trljaj oči
Dok ne pocrvene i glumi
Nervni slom kao na filmu
(Lakše bude tako)
Psuj i vrijeđaj ako treba
Ili, ako nisi taj tip
Naprosto samo ravnodušno
I prezrivo ćuti
(Razne su opcije)
On ti svakako neće vratiti
I da oživi sa slike
Gledaj
Da nema tog vrata i tog oka
Ne bismo znali da je bio
Čovjek od mesa i sin težaka
Na čiji se račun
Okrutno i bučno proveselio
Čitav jedan grad
I da je blagosiljao i praštao
I dok su ubijali Boga u njega

Thursday, August 3, 2017

Troparium Flanneriæ O’Connor

Flanneria, lumen œcumenicum et doctrix veritatis, spiritualia nequitiæ deprædans et bellatrix orthodoxa, pictrix illuminata Incarnationis Dominicæ, per quam refulsit mysterium Iudicii, ora pro nobis apud Crucifixum.

Sunday, July 30, 2017

Vuk iz gore hajduk

Majka i otac svako malo
Sa nekim strahom koji je nježan
I brižljiv i nije bez radosti
Pominju nekakvog vuka
Koji u sred bijela dana
Ulijeće u torove i kolje ovce
„To je kilometar odavde
Između nas i manastira
A spuštao se i niže
Gladan je, nema kuđ“
Gledali su ga pored puta
Kako šeta sa vučicom
Ne hajući ni za asfalt
Ni kola ni ljude ni ograde ni pse
Govore o njemu kao roditelji
Koji daju ime Vuk
Djetetu od kog mnogo
Očekuju
Prepadaju njime
Hodočasnike i izletnike
Bicikliste i žene koje love
Špargle i beru trave
„Nemojte mrak da vas zatekne
Ali neće vuk
To je gospodin
Nego se pazite šakala“
I u sumrak
Skrivaju od njega pse
U čijem svakom njuhu i lavežu
Slute vuka
„Možda su osjetili nešto“
Možda im i nije čudo
Kad imaju ovakvog
Vuka u kuću

Wednesday, July 26, 2017

A Somewhat Rhymed Prayer to St Paul, after Hearing a Convert from Orthodoxy to Judaism Maligning Him

He said that thou wert but a boy
With the complex of Oedipus,
Fixated on his mother’s puss
(His words), profaner than a Goy,

Who quite with God didst do away,
And madest up all Christianity
To treat thy personality
Depressed; and perhaps e’en wert gay;

A Peter Pan who wants to play
Beyond the reach of rod and law,
Beyond the law of death and No,
Fore’er in happy far-away!

And much he spoke as often speak
Of women men, and th’ rich of th’ poor,
As Cain when Abel did allure,
And th’ one who stayed of th’ Brother weak,

Yet when he cursed, I did rejoice:
If untrue, ’tis thine en’mies’ shame
Thyself and not thy truth to blame;
If true, for sharing in thy vice;

And howsoe’er, for thou hast heard
The words ’tis unlawful to speak,
Of glory in shame, of strength that’s weak,
A Peter Pan in Heaven Third.

Envoi
Saint Paul, pray for me shameful wretch
Of those who thou most surely saist
Shall not behold the Vision Blest:
That I still more reproach thee fetch.

Wednesday, July 19, 2017

Doxologia postmoderna

Slava tebje, Bože, zbog jeretika koji kažu
Kao kad kupiš veš-mašinu pa dobiješ
Uputstvo, da znaš kako da je naviješ,
Tako ti Bog za život da Knjigu; hule i lažu,

Ali ti hulu i lažu, igru vražju, obrćeš na šalu:
Velik si, Bože, i velika je tvoja tvorevina
Kad može umislit da je veš-mašina,
I tvog je lika, i opet velika, ma i u promašaju.

I slava ti, Bože, za tvoje vjerne nečemurne,
Koji od tebe ne dobiše ništa, i manje,
A blagodare i blagoslove i vrše metanije,
I tmurno gledaju bližnje sred crkve tmurne:

Veliko je to, Bože, žrtvovat sve ni za što,
Trgat hvalu Aveljevu iz srca Kainova,
Radit sve pogrešno, a pravoslavno, i iznova
Prizivat Sud strašni đe se samo tebi sudi strašno.

I slava tebje, Bože, za ovaj vijek bezvjerni,
Đe se ne vjeruje ni u što, pa ni u to,
Đe su slabi prejaki za tebe, i uistom
Preslabi za idola; i hvala Postmoderni

Što nas istjera iz sveg prirodnog i protivprirodnog,
Zbilje i uobrazilje, znanja i pouzdanja, iz kutka
Svakog naše psihe, svakog našeg mozga zavijutka,
Iz zanosa i ironije, iz rime i stiha slobodnog,

Na čistinu bezizglednu gdje nemamo ništa
Za stavit između sebe i tebe, pa ni tebe:
Slava tebje što nam se mrena zgrebe,
Pa te vidimo samo kroz Mariju majku i brata Isusa Hrista,

Slava što nisi ego u zrcalu Knjige, tirjanin neba prijeki,
Formula kosmološka, iscjedak kroz silogizme,
Prelest uboška, nagrada naše pizme,
Silnicima opravdanje: no naš bližnji daleki!

Wednesday, June 28, 2017

The Elephant in the Room

Vidovdan 2017.

Inglezi kad nešto neće da vide
Vide indijskog „slona u odaji“
Kao što mi guramo pod tepih,
Turski, ono što ne bismo da se vidi
I zovu svoju zemlju od milošte
The Old Blighty, Stari vilajet
Francuzi su, pod Lujem XV
Hvatali malo mira i sanka
Na orijentalno despotskom ottomaneu
Pederi se kriju u ormaru, oružištu
(L’armoire, gdje spavaju bodeži
U pliš) čudnom mjestu za ljubav
Svi se namještamo u nekom komforu
Koji žulja, i Zvjer mrda između jastuka
Hoćemo i Lazarovu krunu i Bajazitov gajtan
Miloševu smrt i Muratova osvajanja
I pun harem Milica i Mara
Hoćemo, kao Puniša, i dečanske
Šume i svetosavsku akademiju
Hoćemo i seobe i vezirovog brata
Za patrijarha i Kosovo kao vilajet, ali naš
I Jefimiju i Meštrovića karijatide
I hoćemo sina kao što je bio Vid
Da mu budemo otac kao senator Hila
Da mu ne damo da ima svoj dan
I da preinačimo Kosovski boj
U pobjedu, i Lazara u Dušana
Sve, samo da ne vidimo, sveti Vide
Da se Zvjer vidi ispod tepiha
Da ide preko Alpa na Rim
I da se ne može pripitomiti
Da može svakog trena da se
Preobrazi u Rim, da može Rim
Da bude Kartagina svojoj djeci
Da se sa Kosova, kao i iz Jerusalima
Može biti samo izbjeglica

Sunday, June 25, 2017

Zemlja otačastvija mojego

Svako ima neku netruležnu babu
U kosturnicu đe mu se kopaju
I nekog prađeda koji je oprostio
Ubici svoga nekog ili počinio
Neku suludu samožrtvu u ratu ili miru
Neki hajduk plakao je u starosti
Za turskim čobančetom kog je
Ugušio nehotice na četovanju po Hercegovini
Pa opet, ljudi se stide da to pominju
Kažu, „Slabi smo ti mi vjernici”
I „Ođe su držali stoku u crkve”
Pop koji plače nad psaltirom
Ide gizdav i krakat među narod
Roditelj koji je oprostio svog jedinca
Drži se osion i gord kao beg
Žene koje krišom farbaju jaja
I muževi koji im brane jednako
Zovu Boga krvnikom i svade se sa njim
Ova se zemlja oblači u svoje crno ime
U sujevjerje, častoljublje i predrasude
U stoicizam, manihejstvo i bezbožje
Kao u svoje crne ili šarene haljine
Rastrubljuje svoju nevjeru i neposluh
Kune svoju đecu kad idu u manastir
Priziva Đavla i hvasta se zlom
Zove sveca kao kuma kad je preša
Ucjenjuje Boga kao brata rođenog:
„Sad sam ti se obratio i nikad više”
Da sakrije da vjeruje u tog Boga
Golog, nemoćnog, sramotnog, dobrog
Ćuti kao što je on ćutao da je Bog
I kao što je ćutao Otac njegov nad Golgotom

Ali, ali—kad ona tuži i obilazi grobove
Kad sahranjuje đecu i kad ih rađa
Kad se nađe na kraju svih krajeva
Na početku i na bezizlazu, kad je izgnana
Kad treba gestom i riječju i držanjem
Da uradi nešto veliko i strašno i sveto
Kad treba da oprosti neoprostivo
I da izmoli neumoljivo, ili da ćuti
Tad kaže: Jaz rab tvoj Đurđ Stracimirović
Revnostju raždegoh se božstavnoju
Ljuboviju srdca mojego
Ka vasem svetim crkvam, i kaže:
Priložih baštinu u polju i u goru
I u vodu i suho i sirovo, sve što se
Moje naziva malo i veliko, za moju
Dušu i mojijeh roditelj, i kaže paki:
V strani Italije obretoh prečudni hram
Prečistije vladičice naše Bogorodice
Bliz grada glagoljemago Jakina
Glagoljemi de Lorita, i k njem vidjeh
Nerukotvoreni obraz preslavnije
Matere Boga našego, jaže mnoga
Čudesa i znamenija satvarajet
Ježe i očima našima vidjehom
I padoh nic na zemlju pred toje
Strašnim obrazom, i pomolih se
Onoje milosrdiju, i objeti moje
Vsesrčano vazdah toje blagoutrobiju
Ašte umilosrdit se na mene
Nedostojnago raba svojego
I vazvratit me va zemlju otačastvija mojego
Tjemže po svojem človjekoljubiju
Milostiva mi bist mati tvorca mojego
I skida se do gole kože i suviše
Do svojih netruležnih kostiju 
Do sedam mačeva svojih grudi:
Preko nazubljenog njenog kostura
I Vranjine kao preko sise, preko
Vode i blata i ostrvaca blješti
Vedrina Suda, gdje se sve prašta
I sve se moli, i sve je toliko
Nesnosno jasno i vidno, zasljepljujuće
Sivo i plavetno kao nad Golgotom