Friday, July 20, 2018

Sonnet to My Lady I.B. on the Occasion of Her Birthday, in Supplication that She Would Have Mercy on Me and Deign Me of Her Sweet Presence

Podgorica, Summer 2018

Where dost thou hide?—I sought thee here and there
Down lanes wherefrom the stories of thee come,
I’ th’ night whence voices bring thy sights; when th’ air
Is cool, and peace had o’ th’ burnt town and dumb.
Is’t that I then passed over thee per chance
That still begrudgest me though I want blame?
Have I not since in plenty sued that glance,
And like a beggar prostrate blessed thy name?
My Fair, dost hear not how the night doth ring,
“Hast seen her?”, “Prithee, friend, tell where she be?”,
As I like mad cicada thy name sing,
And rummage filling th’ midnight peace with thee.
          Come out to meet me, my most gracious Dame,
          Come out to me, the peace doth speak thy name.

Thursday, July 12, 2018

Can’t Feel My Face When I’m with You

Thou spak’st of former loves in female names,
Lest passing one might know thee for what art,
Mid chattering hands and whispering looks of shames;
I, first time, shamed not such love in mine heart.
And I desired the world to know thereof;
Thine arms were peace though as wind-beaten boughs
Rose on me in lust’s rage; ’twas God’s good love
T’ adore thy snake-flesh as He disallows.
Yet that I loved thee thou didst hate requite,
In that, perchance, yet yoking His restraint:
In none anew will I take such delight,
And for ’t I’ve made thee known through my complaint.
           My moss-grown Daphne, shaming my embrace,
           I curse thee sober, drunk I bless thy face.


Tuesday, June 12, 2018

Strašni sud

Ne plaši se Boga i Strašnoga suda,
Neće ti Bog ništa;
Zar je ono na Krstu bila gluma?
Ne boj se Hrista.
Boj se radije
Šta mogu tvoja ruka,
Tvoje oko i tvoja usta,
Njemu da učine:
Jer on je Dijete u kolijevku;
I u Hramu na trijemu
Svojim ubicama što propovijeda
Od dvanaest ljeta
Dječačić;
Raspeti koji ne uzvraća;
Boj se ti njemu da ne uzvratiš
Što su ti radila braća.

Thursday, June 7, 2018

Građanska dužnost

Nosi sako i farmerice
Dva dugmeta raskopčana
Ima spore mačkaste pokrete
I lijep zvonak glas
Laganu, pomalo smaračku priču
Uredan i uglađen kao čisto kupatilo
(Samo se malo duvan
Nahvatao na njega)
Minimum se đed
Doselio u Podgoricu
Mogao je bit u neki band kao momak
Generalno neodređeno priča
O svojoj mladosti, uvijek
Sa utiskom da je vazda
Bio tako cool i njegovao
Taj neki urbani način
Ne radi ništa nedostojanstveno
Ne trenira i ne igra kladionicu
Jede kuvano (zato je šlank)
Pije umjereno i radne obaveze
Završava negdje do podneva
Neoženjen, ima dugu vezu
Na izborne nedjelje
Zove kolege da pita jesu li glasali

Wednesday, May 9, 2018

To the ‘Woman Who Fell in Many Sins’, and to the ‘Good Thief’, a Prayer

They sing you hymns as though repriefe;
Their pray’rs are litanies of shames;
They don’t remember e’en your names;
Thou’rt but the Whore, and thou the Thief.

And that they praise you ’tis to say,
If mercy had He of you such,
How unto mercy readier much
Shall be He for us who don’t stray?

As if the Son Whom Mary bore
Aught else did but as to Him did
To th’ Pharisee’s home come unbid
This Whore and daughter of a whore,

He Who His tearing face did press
In falling dews and rains on all
On earth as walk and fly and crawl,
And weary feet twined with his tress.

As if the Son of Mary’s grief,
The Son o’ th’ toil of Joseph’s arms,
The Son of their reproach and qualms,
Were not the brother of the Thief,

He Who when all His heart was pressed
With all the curse of law and death,
With all of God and all of faith,
Prayed as that Thief, forgave, and blessed.

Lo! to His Body tend awry
To lustful violence wonted palms;
And mouths which sang the holy psalms,
Cry Crucify, and Crucify.

And He the brother of the Thief,
And He the lover of the Whore,
From no embrace doth He withdraw,
And leaves no unembracèd grief.

Envoi
Our hymns and curse and God and b’lief:
How little to you and your Love!
Oh pray for us that curse and shove
Whore’s love and mercy of the Thief.

Tuesday, April 24, 2018

Za Gabrijelu

 Batuse, Kosovo, proljeće 2018.

Taj dan kao da izmilješe svi crvi vanka,
Radije da se gnječe i gnjiju po asfaltu
No da vrijeđaju zemlju u koju će ona leći;
I taj dan, sa podnem, razmakao se prijeteći
Oblak sa neba; radi nje kojoj se rugahu bližnji
Da para nebo svojim velikim nosem,
Oplakujući ju sad i ostavšeg joj muža i djecu,
Siroti, i oni, njenog oprosta svom rugu i zloći.
I taj dan, sa jutrom i podnem i noću,
Nije joj majka stala sa Nemoj, Gajo, nemoj,
Kao boleć roditelj djetetu neumornom na štetu,
Radi nje koja je bila dobra i bez tračka
Oblaka i kiše po licu, i trpeljiva kao zemlja
U koju će saći. Dok su joj spremali raku:
Sa kovčegom na leđa i ćebetom do grla
I bijelim drhtavim lenculom preko,
Kao filmski junak u treptavom nekom trenu
Odsudnog i dramatičnog usporenja,
Nije izgledala kao oni koji silaze u grob,
Nego kao da se sprema u nebo da se vine.




Sunday, April 8, 2018

Resurrexit

Ut in pratis cuniculi
Manu humana extirpati,
Maternoque ut parvuli
De latere rapti nati:
Exhorrui cultelluli
Abraham umbram nudati,
Quae de alvo cunabuli
Me secuta est oblati:
O in fine quam sustuli!
Quae non veritus sum pati!
Sed ecce me! Adsum! Tumuli
Tegmen peregi signati!
Et ecce mei famuli!
Semine Abraham desati,
Ut stellae, ut cuniculi,
Creatore procreati!


Tuesday, March 13, 2018

Tražim pomilovanje za novu pjesmu Matije Bećkovića

Tražim pomilovanje
Za muževe i očeve
Koji nisu možda loši sasvim
Kojima je žao za sve vreve
Što su dizali oko ručaka kasnih
I za svako nestrpljenje
Dreku i živaca gubljenje
Prema grajućoj svojoj đeci
Baš u trenu kada pripeči
Neka boljka cijelog roda
Koji muževe i očeve prezrene
Gađaju poređenjem
Svoje vazda vjerne im žene
I koji ispred dobrog Boga
Neće imat što da ih izgovori
No što nisu bili očevi i muževi gori

I za svako muško srce što se tvrdlo
U riječi grdne
I poruge
Kao svrdlo
Što nemađaše trudne ruke
I što drugo da mu tvrdne

Sunday, March 4, 2018

The Iron Love of Oligarchy

(Inspired by Shakespeare’s Sonnet 87 and other such)

Thou holdst mine heart as state-own’d enterprise,
Whereof the surfeit many’d had though sparse,
Which i’ th’ transition thou didst privatise
Most riggedly, being a pal of czar’s.
Now draw’st thence millions coyly offshore-bound,
And art therein by very czar abetted,
Who with thy falling crumbs content is found
While common treasury doth go indebted.
Thou cancellest what rave freemarketeers,
And grow’st mine heart the size of a concern,
How fruitful thy corruption me appears,
Methinks erelong the czar thou’lt overturn.
          Me oligarchy’s iron law doth crush,
          Yet, crushing, to me feels the very plush.

Monday, February 26, 2018

Đir

Pao je snijeg u Podgoricu
Prvi poslije baš zadugo
Vrtio se u male virove
Ljudi su ga masu psovali
I sjutra je iskopnio
Ja sam to veče katastrofalno neuspješno
Učio tango korak giro
I onda smo Jecka i ja pošli u Skadar
Tamo je plesao kompulzivno
Kao balerina u kutiji
Neki lik koji je valjda ubica
I onda smo pošli na gyros
I snijeg je baš masu padao
I pisali smo imena u snijeg
I selfirali se i pravili bumerange
U jednom kadru stoji kao Chi-Ro
Znak za zabranjeno zaustavljanje
I sve u svemu
Obrnuo se baš fin krug po snijegu
Volio bih da umijem da psujem
Ali lijepo, kao Milena Marković
Da ovo zvuči kao kad protreseš
Malo trošnog i mrljavog snijega
U nekom tužnom suveniru
Nešto ipak vječno lijepo i srećno
Što tako lako može da se vrati

Friday, February 16, 2018

Chiaroscuro

Vladimiro, Cherub vitae meae

Ja ne pišem za drugo
Nego da budem scuro
Za Vladimirovo chiaro
Da svjedočim Il miglior fabbro
Jekom rima praznih
Kao gradovi od sablazni
Kosturi šasija i armatura
Sred jalovišta od sumpora
U velikom mraku pozadi
Na vjetru u ravni
Tek obasjani
S gore iz prikutka
U prvom planu, kraj puta
Prilikom Heruvima
Među bijelim aureolima



Tuesday, February 13, 2018

Birthday Sonnet to My Godfather and Bosom Friend

I would that I ne’ermore thee sonnets sang;
That this were last, in joking sung survey
Of hereto my life’s sorrow how I rang
To praise thee, my one joy, on this thy day.
And would that I henceforth, to please thee well,
Lived as one in his sure composure fixed,
In thy sight swagg’ring my peers to excel,
In sin with others as with thee unmixed.
Only—whate’er befall me curse or bliss,
Howe’er God suffer that me Fortune smite—
I count but this: when all I loved amiss
Thee I loved right, and thou didst me requite.
          If I my sorrow thus parade anew,
          ’Tis that thy love, and God’s, in it I knew.

Sunday, February 11, 2018

Molitva jednog konzervativca

Gospodi
Kad si već dao da budem konzerva
Jošt mi ovo dažd:
Otvori me prije mi rok istekne
I pokvarim se i užegnem
Da se makar pas
Otud mesa najede
I kad su žege
Da me meću ispod interfona
Gospođe na životinje nježne
Da piju mačke vodu iz mene

Friday, January 26, 2018

A Birthday Sonnet to a Friend

To a friend in testimony of chaste love, wherein is the author likened to various Egyptian queens, viz the Pharaoh’s daughter who Moses found among bulrushes, and Cleopatra, and the great Ste Mary of Egypt who having pilgrimaged to sin yet found Our Lady’s lovingkindness, to whom all: love was death in sin, and life in death, signifying his good love for me

A pharaoh sitteth o’er mine heart and draw’th
Through oppression and toil t’ obedience;
Then answerèd, like Herod in his wrath,
Doth pluck the firstfruits of its innocence.
I met thee in my nights of shameless blush;
Yet as one finding babe mid papyri,
Or curlèd Anthony mid sinful plush,
Or virgin wall whither to shame did hie,
Am through thy love an Egypt desert grown,
Which, though erelong the seeded flood may pour
To fat the hated pharaoh, is thee blown,
Like Holy Land, with blushings of a whore.
          Lo, rendeth mine own heart as doth Sea Red
          So that thou may’st therethrough in surety tread.

Saturday, January 13, 2018

Ite ad Ioseph

Sjećam se neke “naučne emisije” u kojoj nekakav arheolog, ozaren sav kao da je izašao iz vitlejemske pećine, objašnjavao kako Josif, kao pobožni Jevrejin, nikako nije mogao prisustvovati Hristovom rođenju, jer je po Starom Zavjetu žena tad “nečista” i on bi se, sve i da je bio najdivniji i najljubavniji čovjek nasvijet, iz bogobojažljivosti i pobožnosti skrajnuo. (“Ha, kako sam ga rekao ovim glupim hrišćanima!”) Josifovo prisustvo u crkvenom pamćenju, ćutljivo, nedefinisano, postrance, bilo je i samim Hrišćanima izvor neke mukle nelagode i zbunjenosti. Njegovo djevstovanje i tišina bili su izvor stida i ruganja u njegove patrijarhalne duhovne unučadi (“rogonja, hehe”), kao što su djevstvovanje i tišina njegove žene bili izvor naopakih fascinacija ženske potčinjenosti među tolikim njihovim duhovnim potomstvom. On je zapravo tek u barokno vrijeme dobio malo prominentnije mjesto u crkvenom sjećanju, kad ga je Rimska crkva počela koristit da njegovim primjerom pacifikuje patrijarhalne porodične odnose, i onda opet u XIX vijeku da pacifikuje radništvo proglašavajući ga radničkom slavom. Sami pravoslavci jedva su spremni da priznaju da su on i Marija i Dijete sačinjavali ikakvu porodicu. Njega ne zazivaju čak ni oni grozobni branitelji “porodičnih vrijednosti” i patrijarhalnog porodičnog nasilja, osjećajući valjda negdje u sebi da bi se oni prvi, da su im bili savremenici i susjedi, sprdali takvoj “netradicionalnoj familiji” i podrugljivo Isusa zvali “Sin Marijin”. Josif je toliko blag u svom tihom prisustvu i ćutnji da pred njim ni ne vidimo, kao ni gornji arheolog, paradoks i puno značenje tog prisustva, i paradoks i radikalnost jevanđelske vjere. Sva teologija Novog Zavjeta, sve otkrovenje Božića i Stradanja i Vaskrsenja, sva božanstvena teologija kasnijih otaca, čudesno su izrečeni u tome što, kontra Zakona, taj pobožni i revni Jevrejin staje uz svoju ženu u trenutku porođaja i ćuti. (Apostol Petar, tridesetak godina potom, svađaće se sa samim Gospodom Bogom kad mu ovaj bude dozvolio da izađe iz okvira Zakona i jede nekošer hranu, govoreći mu time da i neznabošci mogu da se krštavaju u Hristu.) Prvi slušaoci jevanđelja mora da su do srži bili potrešeni ovim Josifovim nijemim svjedočanstvom. Jer ako je Isusovo rođenje bilo čisto i sveto, svako je ljudsko rođenje čisto i sveto; ako je Bog postao čovjek, sve je stvorenje svetinja. I kao što sveštenik ide s ove i one strane pregrade, i kao David pjevajući i plešući oko Zavjetnog Kovčega, Josif, poput patrijarhalnog oca koji se do suza zaboravi od sreće što mu se rodio sin, ide kroz slamu i zvjeri vitlejemske pećine od Djeteta i Marije do neočekivanih gostiju koji pristižu na čestitku. Nije bilo puške da se puca, ali je sva ledna noć pucala od pjesme anđela i pastira. 

(Slika je italijanskog slikara Giovannija Gasparra i zove se “Djevstveno srce Josifovo”.)