Tuesday, April 24, 2018

Za Gabrijelu

 Batuse, Kosovo, proljeće 2018.


Taj dan kao da izmilješe svi crvi vanka,
Radije da se gnječe i gnjiju po asfaltu
No da vrijeđaju zemlju u koju će ona leći;
I taj dan, sa podnem, razmakao se prijeteći
Oblak sa neba; radi nje kojoj se rugahu bližnji
Da para nebo svojim velikim nosem,
Oplakujući ju sad i ostavšeg joj muža i djecu,
Siroti, i oni, njenog oprosta svom rugu i zloći.
I taj dan, sa jutrom i podnem i noću,
Nije joj majka stala sa Nemoj, Gajo, nemoj,
Kao boleć roditelj djetetu neumornom na štetu,
Radi nje koja je bila dobra i bez tračka
Oblaka i kiše po licu, i trpeljiva kao zemlja
U koju će saći. Dok su joj spremali raku:
Sa kovčegom na leđa i ćebetom do grla
I bijelim drhtavim lenculom preko,
Kao filmski junak u treptavom nekom trenu
Odsudnog i dramatičnog usporenja,
Nije izgledala kao oni koji silaze u grob,
Nego kao da se sprema u nebo da se vine.




Tuesday, March 13, 2018

Tražim pomilovanje za novu pjesmu Matije Bećkovića

Tražim pomilovanje
Za muževe i očeve
Koji nisu možda loši sasvim
Kojima je žao za sve vreve
Što su dizali oko ručaka kasnih
I za svako nestrpljenje
Dreku i živaca gubljenje
Prema grajućoj svojoj đeci
Baš u trenu kada pripeči
Neka boljka cijelog roda
Koji muževe i očeve prezrene
Gađaju poređenjem
Svoje vazda vjerne im žene
I koji ispred dobrog Boga
Neće imat što da ih izgovori
No što nisu bili očevi i muževi gori

I za svako muško srce što se tvrdlo
U riječi grdne
I poruge
Kao svrdlo
Što nemađaše trudne ruke
I što drugo da mu tvrdne

Sunday, March 4, 2018

The Iron Love of Oligarchy

(Inspired by Shakespeare’s Sonnet 87 and other such)

Thou holdst mine heart as state-own’d enterprise,
Whereof the surfeit many’d had though sparse,
Which i’ th’ transition thou didst privatise
Most riggedly, being a pal of czar’s.
Now draw’st thence millions coyly offshore-bound,
And art therein by very czar abetted,
Who with thy falling crumbs content is found
While common treasury doth go indebted.
Thou cancellest what rave freemarketeers,
And grow’st mine heart the size of a concern,
How fruitful thy corruption me appears,
Methinks erelong the czar thou’lt overturn.
          Me oligarchy’s iron law doth crush
          Yet, crushing, to me feels the very plush.

Friday, February 16, 2018

Chiaroscuro

Vladimiro, Cherub vitae meae

Ja ne pišem za drugo
Nego da budem scuro
Za Vladimirovo chiaro
Da svjedočim Il miglior fabbro
Jekom rima praznih
Kao gradovi od sablazni
Kosturi šasija i armatura
Sred jalovišta od sumpora
U velikom mraku pozadi
Na vjetru u ravni
Tek obasjani
S gore iz prikutka
U prvom planu, kraj puta
Prilikom Heruvima
Među bijelim aureolima



Tuesday, February 13, 2018

Birthday Sonnet to My Godfather and Bosom Friend

I would that I ne’ermore thee sonnets sang;
That this were last, in joking sung survey
Of hereto my life’s sorrow how I rang
To praise thee, my one joy, on this thy day.
And would that I henceforth, to please thee well,
Lived as one in his sure composure fixed,
In thy sight swagg’ring my peers to excel,
In sin with others as with thee unmixed.
Only—whate’er befall me curse or bliss,
Howe’er God suffer that me Fortune smite—
I count but this: when all I loved amiss
Thee I loved right, and thou didst me requite.
          If I my sorrow thus parade anew,
          ’Tis that thy love, and God’s, in it I knew.

Sunday, February 11, 2018

Molitva jednog konzervativca

Gospodi
Kad si već dao da budem konzerva
Jošt mi ovo dažd:
Otvori me prije mi rok istekne
I pokvarim se i užegnem
Da se makar pas
Otud mesa najede
I kad su žege
Da me meću ispod interfona
Gospođe na životinje nježne
Da piju mačke vodu iz mene

Friday, January 26, 2018

A Birthday Sonnet to a Friend

To a friend in testimony of chaste love, wherein is the author likened to various Egyptian queens, viz the Pharaoh’s daughter who Moses found among bulrushes, and Cleopatra, and the great Ste Mary of Egypt who having pilgrimaged to sin yet found Our Lady’s lovingkindness, to whom all: love was death in sin, and life in death, signifying his good love for me

A pharaoh sitteth o’er mine heart and draw’th
Through oppression and toil t’ obedience;
Then answerèd, like Herod in his wrath,
Doth pluck the firstfruits of its innocence.
I met thee in my nights of shameless blush;
Yet as one finding babe mid papyri,
Or curlèd Anthony mid sinful plush,
Or virgin wall whither to shame did hie,
Am through thy love an Egypt desert grown,
Which, though erelong the seeded flood may pour
To fat the hated pharaoh, is thee blown,
Like Holy Land, with blushings of a whore.
          Lo, rendeth mine own heart as doth Sea Red
          So that thou may’st therethrough in surety tread.

Saturday, January 13, 2018

Ite ad Ioseph

Sjećam se neke “naučne emisije” u kojoj nekakav arheolog, ozaren sav kao da je izašao iz vitlejemske pećine, objašnjavao kako Josif, kao pobožni Jevrejin, nikako nije mogao prisustvovati Hristovom rođenju, jer je po Starom Zavjetu žena tad “nečista” i on bi se, sve i da je bio najdivniji i najljubavniji čovjek nasvijet, iz bogobojažljivosti i pobožnosti skrajnuo. (“Ha, kako sam ga rekao ovim glupim hrišćanima!”) Josifovo prisustvo u crkvenom pamćenju, ćutljivo, nedefinisano, postrance, bilo je i samim Hrišćanima izvor neke mukle nelagode i zbunjenosti. Njegovo djevstovanje i tišina bili su izvor stida i ruganja u njegove patrijarhalne duhovne unučadi (“rogonja, hehe”), kao što su djevstvovanje i tišina njegove žene bili izvor naopakih fascinacija ženske potčinjenosti među tolikim njihovim duhovnim potomstvom. On je zapravo tek u barokno vrijeme dobio malo prominentnije mjesto u crkvenom sjećanju, kad ga je Rimska crkva počela koristit da njegovim primjerom pacifikuje patrijarhalne porodične odnose, i onda opet u XIX vijeku da pacifikuje radništvo proglašavajući ga radničkom slavom. Sami pravoslavci jedva su spremni da priznaju da su on i Marija i Dijete sačinjavali ikakvu porodicu. Njega ne zazivaju čak ni oni grozobni branitelji “porodičnih vrijednosti” i patrijarhalnog porodičnog nasilja, osjećajući valjda negdje u sebi da bi se oni prvi, da su im bili savremenici i susjedi, sprdali takvoj “netradicionalnoj familiji” i podrugljivo Isusa zvali “Sin Marijin”. Josif je toliko blag u svom tihom prisustvu i ćutnji da pred njim ni ne vidimo, kao ni gornji arheolog, paradoks i puno značenje tog prisustva, i paradoks i radikalnost jevanđelske vjere. Sva teologija Novog Zavjeta, sve otkrovenje Božića i Stradanja i Vaskrsenja, sva božanstvena teologija kasnijih otaca, čudesno su izrečeni u tome što, kontra Zakona, taj pobožni i revni Jevrejin staje uz svoju ženu u trenutku porođaja i ćuti. (Apostol Petar, tridesetak godina potom, svađaće se sa samim Gospodom Bogom kad mu ovaj bude dozvolio da izađe iz okvira Zakona i jede nekošer hranu, govoreći mu time da i neznabošci mogu da se krštavaju u Hristu.) Prvi slušaoci jevanđelja mora da su do srži bili potrešeni ovim Josifovim nijemim svjedočanstvom. Jer ako je Isusovo rođenje bilo čisto i sveto, svako je ljudsko rođenje čisto i sveto; ako je Bog postao čovjek, sve je stvorenje svetinja. I kao što sveštenik ide s ove i one strane pregrade, i kao David pjevajući i plešući oko Zavjetnog Kovčega, Josif, poput patrijarhalnog oca koji se do suza zaboravi od sreće što mu se rodio sin, ide kroz slamu i zvjeri vitlejemske pećine od Djeteta i Marije do neočekivanih gostiju koji pristižu na čestitku. Nije bilo puške da se puca, ali je sva ledna noć pucala od pjesme anđela i pastira. 

(Slika je italijanskog slikara Giovannija Gasparra i zove se “Djevstveno srce Josifovo”.)




Thursday, December 7, 2017

Iz Solomunove Pjesme nad pjesmama

Moy je dragy
Kao ona jedna
Dobra između
Deset baš
Sramotno loših
Pjesama na
Pjesničkoj večeri

I kao,
Između objavljenih
Zbirki poezije
Autorski potpisanih,
Opskurni tužni blog
Koji se šalje u inbox
Kao gole slike

Saturday, November 18, 2017

Himna za Elsu Krug, ravensbrüčku mučenicu




Nek se pomene i upamti
I božesvjati i pamjati
Elsa Krug i njena muka
Sred logora Ravensbrücka
Kamo dospije osuđena
Rukom nekog činovnika
Koji udrije “nedruštvena”
Štambiljem na njen obrazac
Jer je bila kurva žena
A takav joj neki prasac
Sudija i industrijalac
Bankar i intelektualac
Podmetahu podgojena
Dupeta da im ih pljasa
(Svirali su Bacha mali
Svojoj majci persirali
Sa molitvom zaspijevali)
I takav ju neki prasac
Sred logora Ravensbrücka
S Boss šinjelom preko struka
Jer je bila lijepa žena
Otresita nedruštvena
Metnu da je kapo od štraca
Od kužine i lonaca
Te je od neštedrog splaka
Što davahu štedro krala
I metala u nj od kvasca
Što umnoži hljeb i ribu
I drugima doturala
Ka Gospod u Vitsaidu
Dok je nije neki prasac
Potkazao nadređen’ma
Jer je bila štedra žena
Neštedljiva nedruštvena
Te je odveše tucat krše
Međ drúge joj gole mrše
U pustinju na rabotu
Ka Gospoda na Golgotu
Da konačno duh joj skrše
Tu joj kapo Ravensbrücka
S Boss šinjelom preko struka
(Svirali su Bacha mali
Svojoj majci persirali
Sa molitvom zaspijevali)
Jer je bila silna žena
Ponosita nedruštvena
Naredi da nasmrt bije
Neke drúge sa robije
Ka na dupeta ćatinska
Ruku da digne na Hrista
Al’ gle kurve nedruštvene
Bolesne i nepoštene
Reče Ne ko Da Marija
Ko moren od posta ljuta
Isus Đavlu “Idi od mene”
Te joj ruka još štedrija
No joj bedra nestegnuta
Ne htje udrijet na Hrista
Ka dupeta onda ćatinska
No umrije Hristu luda
Sveta đe je bila bludna

Elso Krug iz Ravensbrücka
Tamo gdje si sa dva druga
Maksimil’janom i Editom
Međ nebeskom svetom svitom
Rastri svoje ruke štedre
Ka na Krst one što jedre
Moli našeg Kapetana
Što nas vodi sa pet rana
Da mu nije mrsko uzet
Ovu pjesmu i ove suze
Od nas tvojih kurvi drúga
Elso Krug iz Ravensbrücka

Thursday, November 2, 2017

All Souls’ Night

Characters:
The Devil, dressed up as God
Goetz Kubitschek, dressed up as Luther, but somewhat reluctant
The Church Triumphant, in the guise of a festive multitude

Where is my Legion went berserk
Among the trees of Teutoburg?
My Liege, the Legion last was seen
In the country of the Gadarenes.

In Todtnauberg I’ll have me built
A ziggurat or pyramid
Of Thought which breeds divisïons—
My Liege—where walk about my sons

My pennon ’neath in fiery ring,
And th’ sons o’ th’ Whore in furnace fling—
My Liege—as I walk unperturbed
The Holzweg about Todtnauberg.

How many legions, Luther, hath
See Edith enter into gas
The Whore in Babylon which sits?
Hear Maximillian from the pit

And how many a divisïon?
The Whore of Babylon hath none
And what’s that din mine ear doth jar?
My Liege, the lights and song afar

My Liege, the dead the border cross,
We cannot hold (*the sign o’ th’ Cross*)
*And as a lustrous whore and perk
Lights up, one yule tree, Todtnauberg*

Tuesday, October 31, 2017

Svi smo mi Herta Müller

H.M. govorila je na nekakvoj tribini u BG gdje je moralne lekcije od nje primao njen sagovornik, 88-ogodišnji književnik Ivan Ivanji, bivši zatvorenik Auschwitza i Buchenwalda

Svi smo mi Herta Müller
(Treba malo vilica da mülja
Da se naglasi taj umlaut)
Otac nam je SS Haupt-
Nešto-nešto-führer
(I mada smo njegova cüra
Mi nismo on!)
Govorimo na mikrofon
Na tribini, dok nam glava tetüra
I oči gledaju zanijeto udalj
(A mi kao bukva vita
Tanana i nesavita)
Držimo moralno slovo kao malj
Logorašu preživjevšem Buchenwald
Kako totalitarizam ubija
I kako su Tito i Slobo i Jugoslavija
Isto što i Drittes Reich
I isto što i Ustašija
I kako Bomben machen frei
I promiče nam ironija
Od gledanja sveudilj
I postajemo avet i avetinja
Od aveti i uobrazilja
I naše slovo—čekić
Kao ružan vic
Po sred glave ubija
(A mi kao bukva vita
Tanana i nesavita)
Ćerku vavodeštago v Auschwitz

Thursday, October 19, 2017

Protivvazdušna ljubav

Bili smo SR Jugoslavija
Nosili metu na srce i igrali Stealthu
U krilo i zaboravljali ko je CG ko Srbija
A ti mi raspisuješ referendum

Saturday, October 7, 2017

Za gospodina vola iz vitlejemske štale

Spremio je jamice za lisice i gnijezda
Za ptice nebeske, i sunce da ogrije
I dobre i opake, i utrobu da se skrije
Život dok padahu komete ispod zvijezda,

Dizao planine iz praska zrna gorušičina
I milovao stabla drhtava, i rastresko 
Šljokice vaseljenom kao dijete kad se igra pijeskom,
U duge, modre milijarde godina.

I onda u jedno modro jutro ugledao
Svoj grad i u magličastom sjaju svoj Dom:
Biće mu grublji no Tir i Sidon i Sodom,
Ma je drhtao kao koka nad djecom svojom, i plakao.

Čak mu i smokva ploda odreče;
Na njegovo drvo slijetaće lešinari;
Iz brada sveštenika pljuštaće pljuvačke i šamari;
Ali evo silazi u grad sred slave magareće.

Sebi nije spremio ni gdje glave da skrajne;
Ponio je odavde milost jedne kurve, i sred ruga
Žalost svoje majke i lopova druga,
I topli dah jednog vola iz štale promajne.

Sunday, October 1, 2017

She Knew, Philipp Melanchthon, God Not Dash You


Luther’s Goebbels Philipp Melanchthon, who daily and furiously read the Bible and was an eminent Greek scholar of his age, failed nevertheless to see the most obvious Biblical pun the Evangelist made when he had Our Lord call His Mother Woman. The pun would have brought to any contemporary halfwit the Woman of the Genesis to mind, but not to this great learned Bible-obsessed heresiarch: he thought the good Lord was treating His Mother as Luther treated him or as he might have reprimanded his old handmaiden for touching his Greek books. And indeed, it seemed to Philipp, She stood in need of correction, for She had gone rather too far with Her behaviour in Cana, and was negligent in loosing Her Boy, and there were other things too. It was very unlikely She, with all Her temple-going and empty rituals and rather shameless singing, had a sound grasp of what the whole thing of Hers with God was about, not having had it explained to Her Biblically by Luther and Melanchthon. Even then She would most probably no more have understood it than his handmaiden his Greek books, being Woman and all. But at least (the final correction of His incubator by Her Son!) He had Her wait for 1500 years body and soul in Heaven until Melanchthon with his Bible mansplained it all to Her, what He Himself could not have had Her know on earth.--It is truly remarkable how these men could hope in the unconditional mercy and grace of a god who was not the son of the Full of Grace. Ipsa conteret, Philippe.

On the Feast of the Nativity of Our Lady

She knew to bear him meant his death,
And hers, by law he set in stone;
Yet to his baffled mess’ger come
On strangest am’rous quest said Yes,

As, fearless of the stones that blast
Some girl her age of trembling loins
With love which Three in One conjoins
In sin falls that the joy might last.

And she’d know if sin were in her
That she in singing of the Fiat
Unto that first the end supplieth,
And purpose doth to all infer,

But his great priests devoiced and hushed,
’Twas babes’ mouths sang perfected praise
And danced a barr’n wom’n’s and a maid’s
Wombs with joy that fore’er shall last.

She knows and God knows what she heard,
And in what childish unheard tongue,
Moving old beards and pillars ’mong
Through hanging darkness undeterred,

What sang he ’round her at long last,
As grandsire drunk o’er grandson raves,
When she, the New Ark, in a babe’s
Form filled his house’s empty vast.

And no less knew she when her Boy
She thither brought no less a girl
To buy him Dove-borne with turtle-
doves, and heard of sword in her joy.

And knew when first they him unfurled
To cut him, in his blooded noise
That all men cried and did rejoice
That Man is come into the world.

And likewise when twelve years have passed,
When from the Temple homeward trailed
The merry Naz’reth’s car’van tailed
By noisy beasts and boys and Christ;

He slipped back, in their joy unglanced;
She, dashing under Temple’s roofs,
Finding him bleeting mid the wolves,
Rejoiced, knowing the joy shan't last.

In Can’ he slipped his hand held fast
In trailing dance, when saw her face
Pleading with joy the Full of Grace
For more wine that the joy might last:

He Woman saw, heard Snake in grass,
Sensed Cain and Abrah’m’s hand o’erhead,
Felt his own stone-made marriage bed,
And prayed (as after) th’ cup to pass.

She took the cup that shall not pass,
And raised it e’en before God durst,
And joyful trod the Snake accursed,
So that fore’er the joy might last.

Envoi
My Mother, passing heaven’s girth,
What God were he if not your boy,
And what hell is more than your joy:

None but Snake was bruised in your birth.