Saturday, December 26, 2020

Sicut cervus

Firenca, 26. decembar 2020.

Augustu je umrla majka
Iznenada, doma, u Brazil
Došao je kod mene na par dana 
Da ne bude sam 
Svakako je trebalo da se vraća 29-og 
Donio je pola gotove pice
Stavili smo je na sto
Pored Hartovog Novog Zavjeta
Izbačili story i smijali se i jeli
Poslije je preturao po knjigama
I otvorio slovenski psaltir
I čitao Jimže obrazom želajet jelen
Jer zna ruski
Poslije smo gledali La grande bellezza
Glavni lik kad se disocira
I ima flashbackove na ljepotu
U pozadini ide pjesma
My heart’s in the Highlands

Na brijegu iznad grada
Sija kao svitac kroz naš prozor
U tišini policijskog časa
Crkva svetog mučenika Mine 
My heart is not here
Pričam Augustu kako kamičci
Njene pozlaćene polukupole
My heart’s in the Highlands
Šljašte kao svici oko Hrista
I Bogorodice i jevanđelskih zvjeri
A-chasing the wild deer
Kao u nekom vrtu iz sna
Kao (ovo kažem sebi)
Šare tvojih tetovaža 
And following the roe
Kao tvoje oči u tvoje naočare
I tvoje zlatne SunđerBob čarape
Jako projdu v mjesto selenija divna
Vo glasje radovanija i ispovjedanija
Vsja visoti tvoja i volni tvoja
Na mnje preidoša

Sunday, June 7, 2020

Duhovi

Juče, u subotu 6. juna, u Firenci je ispred američkog konzulata održan protest solidarnosti protiv policijskog nasilja, gdje su ljudi u spomen ubistva Georgea Floyda klečali u tišini 8 minuta i 46 sekundi. Danas su Duhovi.


Na Duhove se moli na koljena
Kao na Kanon svetog Andrije
Sa velikim derznovenijem
I za one sred Jezera ognjena
“Jer si slomio rešetke vječne”
I “jer si blagosloven u vjekove vjekova”
I u ovo vrijeme od morije
Koja diše za vrat
I od koje se disat ne smije
Zaboravili smo i kako se moli
I plače i pleše i voli
Kad se koljeno svije
Bez kako se ubije
Od brata brat
Koljenom za vrat
Za minuta osam i sekundi šest i četres
I kako se gleda i stoji na uzmak
Kao duh bijel i lelujav

I sad kad čitav svijet
I s njim ovaj grad bogat
Svijaju koljenja u ćutnju i znak
Protiv sile i tiranije
Za minuta osam i sekundi šest i četres
I čuju se samo ptica ples
I kola ambulantna
(Oko lijepog crnog lica protestanta
Natpis je visio
“Il prossimo sono io?",
“Jesam li sljedeći, ili brat?”)
Dok stražari bez straha
Stoje ispred konzulata
Pitam se jesu li sva ta koljena
Radi spasa savijena
Ili su na vrat od brata
Tek bremena nova
Od bijelih duhova

*

Gospode Bože Sramote i Groba
Modrog vrata i Krune Trnove
I gladnog droba
(Tek koljena mrtva pošteđe da ne slome)
Ti znaš
Ti znaš i dan i vrijeme i uru i čas
I srce naše i čapru i kosti i vlasi
Naše kose i naš glas
I tvoj je mrak kao dan
Ti si obukao svete svoje, Bože
U crninu poput kože
Najmanje braće tvoje
I u haljine majke tvoje
I sa koljena mio i ljubio
Stopala braće svoje
Kao kurva tvoje
I stolove od nepravde izlomio
Kao od nervnog sloma
I u zagrljaju bez drugoga
Ura šest i kusur visio
I disat zaboravio
Ti znaš kakva je laž naša dobrota
I kakvi su vapaji naša zloba
I kakav je mrak naš mrak
Jer si do bijelih duhova silazio

*

Ali ako si primio Dobrog Lopova
Poštedi i ova koljena
Licemjerna i ubistvena
I siđi u naš mrak snova
Jer Duh ne dolazi straga
I ne steže za vrat
Nego iz usta u usta
I iz daha u dah
U jezike plamene
Ne za mir nego za rat
Ni za čast ni za vlast
Nego da zbaci uzvišene
I sve spasi kroz plam

Ne daj da zaboravimo, Bože
Da koljenopreklono može
Da se pleše i voli i moli
I čitav svijet da se spasi
I čeljade da se ugasi

Monday, February 3, 2020

Luna

Ova pjesma nije od mene
Nego od onog psa ako se sjećaš
Zapravo je ženka i zove se Luna
S kojom sam ti, prije
Bio slao pjane selfieje
Jer liči na tvog psa
Koji me je isto masu volio

Sad sam je opet sreo
Mazili smo se baš masu
Između stolova i cipela
Kao da je moj pas
I da se nismo dugo vidjeli
Dolazio je gazda po nju
Ali nije htjela da ide
Rekao sam svima
Da liči na tvog psa
I za selfieje i sve
„Pa jesi li tužan sad?“ 
Nisam sad

Tuesday, January 7, 2020

Christus natus! Vere natus!

Nunc in civitate David,
Hadis regnum qui foravit,
In spelunca Rex est natus,
Et iuvenco caloratus,
Puer datus.

Deitatem nil relinquens,
Tota humanitate tinguens;
Mirabiliter matratus,
Ultra Deum augmentatus
Humanatus.

Patris splendens in hosannis
Ecce! involutus pannis;
Infans, sed plane profatus
Agnus mutus in ploratus:
Iam oblatus.

De Virgine virgo manens,
Emmanuel mammam tangens:
Emanatus iam umbratus
Passione qua gloriatus
Cruciatus.

Rex quo omnes coronati,
Deus omnes cui fratrati:
Pauperibus similatus,
Cui Herodus periratus
Dethronatus.

Morti quae te ferro quaerit
Tua mors mors tandem erit!
Tu in caverna nunc celatus,
In altera post humatus
Triumphatus.

Inter fletus et gaudia,
Salve, Puer et Messia,
Rex speluncae et asini,
Te cantamus peregrini:
Cum Latinis th’ophanatus,
Nobis Serbis hodie natus:
Vere natus!

Tuesday, December 24, 2019

Jabuka

Ne mogu baš ni da zamislim
Kako ćeš sve to da izvedeš,
I nekom sretnom koncu privedeš,
Kako ćeš ikog da izbaviš ot zlih;

Na tren možda, kad legne u Tvoj odar,
Gdje serafi poju i šušte im krila,
I sijevaju oči od heruvima,
Na tren, možda, bude svako dobar;

Ali ne znam nikog da je svet toliko
Da se postom i molitvom
Sasjekao tako sasvim, kao britvom,
Od zla kom se bio svik’o;

I da neće poslije neke ure,
Po sred raja i zagrljaja Tvojih,
Neki pokret zlobe da ispolji,
Mig neki požude, zavisti il’ osude.

(Jer svi smo mi porod Pada
Glup kao Adam i tlačen kao Eva,
Koji se umišlja za Avelja
Dok kao Kain mrzi i udara.)

Ali, Bože, ako uopšte može
Neki dobar kraj da se dosanja,
I ako jesi uopšte sa nama,
Ako si bio ispod kože,

Molim Te samo: dolazi nam iznenadan;
Kao radost pjanom, i hrabrost kukavnom,
I dobrota ljubavnom:
Velik i lagan;

Štrecav kao krila lepet;
Istina gubilišnog smijeha;
Sablja tanana na čvor grijeha;
Petočini, kad svi pomru, rasplet;

Spasi nas da ne znamo kako,
I da ne znamo da smo spašeni,
Ni šta nas je snašlo; zaslijepi i zabljesni,
Dobroto glupa, utom više što ne damo,

Dok, jednom, sve kao mahom ne prođe,
Ne bolnije no nas muva prene
Iz blaženog sna blažene
I rosne u ljetnje podne.

*

Ja Ti se ne bih ni molio da nisi usnio
U trbuhu i u štali i na Drvetu,
I na našem paklenom krevetu;
I da me nisi već kao jelku iskitio:

Ove ruke, dvije grane guste, i zamke,
Gle u sklonište Ti si spleo,
I za kurvu postelju razapeo
Bjelju od djevičanske:

Koji si mi stavio ovu Jabuku sred grana,
Srce pulpe žive, gdje ne gmiže
Crv koji vječno grize;
Gle plod dobar od drveta skresana!

Monday, December 2, 2019

A Rendition into English of a Sonnet by Petrarch

(Come talvolta al caldo tempo sòle)

As often doth—warm summer days upon—
A simple-minded moth, made wont to light,
To someone’s eyeball draw through her delight,
Whence he proves pain, and she is thus undone:
So e’er I hie to that my fateful Sun,
Those eyes, whence sweetness such doth me alight,
That Love doth Reason
s rein outrightly spite,
And what discerns is by what wills oerwon.
And well I see these hold me in disdain,
And know well I shall fully die thereof,
Since my virtue avails not ’gainst the pain;
Yet sweetly so am I beguiled by Love,
That I her chafe beweep, and not my bane;
The blind soul her own death doth so approve.

Saturday, November 16, 2019

Moje biciklo

Imam pravo gradsko
Damsko biciklo
Sa dosta prostora za suknju
I korpom za namirnice
(Doduše probušenom)
Isto malo šepa na lijevu pedalu
I zadnji točak je počeo da se krivi
I radi mu samo prednja kočnica
A i ona škripi masu kad se koči
Kao da reži
I ljudi se prepadaju
Svjetlo ima mada ne radi
A nemam ni kacigu
Ni osiguranje
Ipak, vozim ga po Firenci
Kao mauntnbajk niz sutormansku stranu
Ja koji sam inače velika kukavica
Zalijećem se između autobusa
I trkam se sa vespama
I jurim između kola po bulevara
Pokazuju mi srednji prst
Sredovječne gospođe iz kola
Jer ne poštujem propise

Prelijećem po nadvožnjaka
Iznad vozova
I silazim u podvožnjake
Gdje ubadaju migrante
Vazda me pjanog doveze doma
Da ne osjetim
Mnogo mi je dobro s njim
Ali ga nikad nisam zavolio
Možda jer me podsjeća na mene
Mislio sam da ga ofarbam u Giotto zlatno
(To je bila U—ina ideja)
Nakraj sam ga ipak mijenjao
Za polovni ajfon 5s
Kome ne radi ekran

Monday, August 26, 2019

Kato, bijelo zlato

Za K.C.

Što si pao, Titov grade?
Svi spavaju, sjutra rade;
Mjesec lunja, taksiji zuje,
Pijan mazim gradske kuce,
Đe si, Kato, bijelo zlato?

Sjutra ovaj Grad na Gori
Opet isto će da boli—
Kad se b’jela sunca upale—
I njih budne i nas nespale.
Đe si, Kato, bijelo zlato?

Dođi, Kato, da mi svane,
Ja ne tražim bolje dane;
Lice b’jelo i b’jela kosa,
B’jelo sunce ovog moljca.
Đe si, Kato, bijelo zlato?

Dođi; naše srce pseće,
Kad ga zovu ono kevće;
I zagrli kad ga grle;
Gozba mu sa stola mrve.
Đe si, Kato, bijelo zlato?

Sjutra, Kato, da smo sretni,
Nit prileći, nit što jesti;
Sunce hrani psiće gladne,
Neću spavat dok ne padnem.
Đe si, Kato, bijelo zlato?

Friday, July 12, 2019

Sonnet to a Friend

Andriji na Svetom Stefanu, Petrovdan 2019.

Ti si moja crkva na Ostrvu
Gdje ljetuje svjetski jet set;
A ja kao monah u Остров-u
Nekim krivim guilt trippom sapet.
Ali kao na ovaj dan kad olabave
Straže, pa puste sirotinju u paradu,
Dan kad su sveti Petar i Pavle,
U tu svjetsku silu i nepravdu:
Tako mi je svaki dan sa tobom litija,
Ni Boga ni Zloga se ne bojim,
Bjelji od snijega isopom se umivam,
Iako sam qreeu, s tobom se ne broji.
          Na radio nam svira Billie Eilish ‘Bad Guy’;
          Neka; kad sam s tobom dobar sam.

Wednesday, June 26, 2019

“Niko te neće voljeti kao izbjeglica”

Za M.L., koji je rekao ovu riječ, da sretno putuje i sretno se vrati

Niko te neće voljeti kao izbjeglica
Dolaziće ti svaki dan
Kao kući da se vraća
Svojoj za vazda izgubljenoj
Ljubiće te sa preklonom
Kao zemlju i travu
Koje se, tamo,
Nikad nije sjetio da poljubi
Dodirivaće te strašljivo
Kao u snu što se diraju
Vaskrsla lica
Biće mu tvoje oči
Kao veliko nebo djetinjstva
Pod kojim je sve upamtio
Svijetlo i malecko
Lijepa je i tužna ljubav izbjeglice
Kao što zaboravlja svoju domovinu
(A mora se, da bi se živjelo)
Zaboraviće ponekad i tebe
Ali nikad, nikad

Friday, June 7, 2019

Što mi ogovaraš druga, smradu

Što mi ogovaraš druga, smradu
I tebi je drug
To što pričaš s drugovima po gradu
Obrne puni krug
I evo se čuje u Italiju
Ti njemu spominješ orijentaciju?
Gledaš ga s momcima na Underhill i na Džadu?
A sjedi tu
I tebe ljudi znaju što si njegov drug
(Ili ti, opa, smeta
Što tebe ne šeta?)
On je lijep kao Pjesma nad pjesmama
I živi bez blama
Kedar livanski i slonova kost
Blještav kao dan i blag kao noć
A ti? Imaš li srama?
Jeo si mu doma, išli ste na Adu
Što ogovaraš druga, smradu

Saturday, April 27, 2019

Propovijed sv. Epifanija Kiparskog na Veliku Subotu (odlomak)

Ova se i druge propovijedi pripisuju sv. Epifaniju Kiparskom, episkopu kiparskog grada Salamine (Konstancije), koji je umro 403, mada vjerovatno potiču iz kasnije perioda. Grčki izvornik i latinski prijevod mogu se naći u J.-P. Migne, Patrologia Graeca, tom 43, knjiga 3, pp. 439-464. (ovaj odlomak počinje na 459).

Kad svojim dolaskom Gospod bijaše prišao najdubljim mjestima, Adam onaj, od svih prvosazdani i prvostvoreni i prvoumrli i posred svih dolje, držan pod stražom u velike okove, ču bat Gospodnjih koraka kako prilažahu sužnjima, i pozna ga po zvuku gdje ulažaše u zatvor, te se okrenu svima koji bjehu svezani sa njim u okove od vijeka, i reče: „Čujem zvuk koraka onoga koji dolazi put nas; i ako se ovaj zaista udostojio da dođe do nas, mi smo oslobođeni od okova. Ako ga zaista vidimo da stoji sa nama, mi smo iskupljeni od okova pakla.“ Ovo i drugo dok Adam govoraše svima sa sobom osuđenima, Gospod uniđe među njih, noseći pobjedničko oružje krsta. Koga kad vidje Adam prvoroditelj, po grudima se udarajući u čudu, uzviknu svima i reče: „Gospod moj sa svima.“ A Hristos odgovarajući reče Adamu: „I so duhom tvojim.“ I uzevši ga za ruku, pridignu ga, govoreći: „Probudi se, usnuli; i ustani iz mrtvih, i prosvijetliće te Hristos. Ja sam Bog tvoj, koji sam tebe radi postao sin tvoj; koji radi tebe, i radi onih koji će se od tebe roditi, kažem sada, i po po svojoj vlasti zapovijedam onima koji su u okovima: Iziđite; i onima koji su u mraku: Osvijetlite se; i usnulima: Ustanite. Tebi velim: Probudi se, usnuli; nisam te stvorio da svezan čamiš u paklu. Ustani iz mrtvih; ja sam život mrtvih. Ustani, djelo ruku mojih; ustani, sliko moja, načinjena po liku mom. Ustani, idemo odavde; ti u meni, ja u tebi, jedna smo nerazdvojna ličnost. Zbog tebe ja Bog tvoj postah sin tvoj; zbog tebe Gospod primih tvoj ropski oblik; zbog tebe ja, koji sam iznad nebesa, dođoh na zemlju, i pod zemlju; zbog tebe čovjeka, postadoh kao čovjek bespomoćan, bačen među mrtve; zbog tebe koji si izišao iz vrta, ja bih iz vrta predat Judejcima, i u vrtu razapet. Gle pljuvačku po mom licu, koju radi tebe primih, da te u prvo ono disanje povratim. Gle mi šamare po obraza, koje potrpjeh da tvoj iskvareni lik preobrazim po svojoj slici. Gledaj mi po leđa štrafte, koje primih da ti skinem teret grijeha sa pleći, što ti je na pleća natovaren. Gledaj mi ruke, pribodene čavlima za drvo od srećna uzroka, radi tebe koji si na zlo onda protegao ruku ka drvetu. Gledaj mi stopala prikovana i probodena na drvo radi tvojih stopala, koja na zlo potrčaše šestog dana ka drvetu neposluha, kada i osuda tvoja bi izrečena, no kad i preobraženje tvoje i otvorenje raja svojim trudom isposlovah. 

„Zbog tebe kušah žuč, da izliječim tvoju želju, ogrčenu od onog slatkog voća. Kušah ocat, da ukinem gorčinu tvoje smrti, i tvog protivprirodnog pića (?). Primih sunđer, da obrišem zapis tvoga grijeha. Primih trsku, da potpišem slobodu ljudskom rodu. Zaspah na krstu, i oštrica mi probode stranu radi tebe koji si spavao u raju i iz strane rodio Evu. Moj će bok izliječiti ranu tvoga boka. Moj će te san izvesti iz paklenog sna. Moja će oštrica obrnuti onu oštricu koja put tebe prijećaše. Ustani, idemo odavde. Neprijatelj te je izgnao iz rajske zemlje; ja te sad mećem ne u raj no na nebeski prijesto. Zabranih ti drvo koje je simbol života; a evo sam ja, koji sam život, sad sjedinjen sa tobom. Postavih heruvime da te čuvaju kao roba; sad činim da te heruvimi obožavaju kao Boga. Sakrio si se go od Boga; a sad si sakrio u sebi samog golog Boga. Bio si obukao od stida odjeću od kože; a ja Bog obukoh krvavu odjeću tvog mesa. Stoga ustanite, idemo odavde, iz smrti u život, iz propadljivosti u besmrtnost, iz mraka u vječnu svjetlost. Ustanite, idemo odavde, iz bola u veselje, iz ropstva u slobodu, iz tamnice u nebeski Jerusalim, iz okova u raspust, iz sužanjstva u rajske slasti, u nebo sa zemlje. Radi toga i umrijeh, i ustadoh, da steknem gospodstvo i nad živima i mrtvima. Zato ustanite, idemo odavde. Jer otac moj nebeski ovčicu koja je bila izgubljena iščekuje. Devedesetdevet angelskih ovčica čekaju svog Adama saslužitelja kad ustane i kad se uspne i kad se Bogu vrati. Heruvimski tron je spremljen, nosači pripravni i spremni, bračna postelja se rasprostire, gozba je postavljena, vječni šatori i sobe ukrašeni, i riznice svih dobrih stvari otvorene, i carstvo nebesko prije svih vjekova spremno. Što oko ne vidje, i uvo ne ču, i u srce čovjeku što ne uđe, sve dobro koje čeka čovjeka.“

Sunday, April 7, 2019

Užasaju sja zvati tebje: Raduj sja

Za M. K.
Blagovijesti 2019.

Virginis intactae cum veneris ante figuram, praetereundo cave ne sileatur Ave.

Svakom je od monaha u keliju
Manastira svetog Marka
Naslikao Angelico fratar
Po ikonu u prćiju
Mukâ i slave Gospodnje
U pastelne boje
Da s njom ustaje iz mraka
I s njom u mrak da liježe

I onda u hodnik što ih veže
Blagovijesti naslikao krupno
—S Angelom leptirokrilim
I djevolikim i Marijom
Kako su se prepali skupno—
Da se od nje monasi
Kad se iz soba izlazi
I u sobe kad se vraća
Opomenu sa strahom
Ljepote koja ne prolazi
I uvijek se snova rađa

I ispod napisano:
„Kad pred lik ljubavni
Ove đevojke budeš stao
Gledaj ne zaboravi
Da rečeš Zdravo
Tim je riječima i Gospod Savaot
Gavrila možda bio poslao


Wednesday, February 13, 2019

Birthday Sonnet to My Bosom Friend

’Tis that day of the year when homage due
I pay obeisant with joyful protest,
E’er louder, of chaste love for thee and true,
As if each year hereto not thus professed;
Like they who their one virtue do so flaunt,
Making thereof their one talk, and therein
As at parade proceeding, that the vaunt
Betrays thereof the very substance sin.
Yet unlike them in that I make of me
An open display of shame and disgrace,
Who, having naught wherefore thou shouldst love me,
In sin unclad do cloak the chaste embrace.
          Thou art mine own debt paid sev’nty times sev’n,
          My Judgment come, my gracious Court of Heav’n.

Sunday, February 10, 2019

In memoriam aeternam D.V.

Bog nema ljepše svete
No njih bez ljepote i obličja
Koji nisu ništa na oči
Šibljike koje vjetar smete
Koji nisu nikakva priča
Ničiji starci ni oci
Tajnovici i čudotvorci
Koji ne ispisaše savjete
O blagodati i prelesti
Proročanstva ni ispovijesti
Koji ne stigoše da opterete
Nikoga svojim krstom
Niti da upru prstom
Put ove grešne bijede
Da krive još iskrive
Njih koji ne žive
U mašti patriota
Nit navijačkom kriku
Koje bi bilo sramota
Na svoju svetu sliku
Svoje tropare i žitije
Akatiste i akolutije
I da im se pjeva slavopoj
(Sem možda pjesme dječije)—
Nije ovo za vaš kroj
On je samo u svoju uru
Ušao u buru
A da je digao nije
I da ne zna da hoda po njoj
Kao da nije ništa
Sva voda svijeta
Sve more grijeha
Tek kap u čašu Hrista
I smrt samo grcaj nijedan
Sred mnogog smijeha